Category: Problemi u porodici
Kako do bolje komunikacije u partnerskom odnosu?
![](http://www.psiholoskikutak.com/wp-content/uploads/2011/05/par.jpg)
Postići bolju komunikaciju u partnerskoj relaciji nije lako, ali nije ni preterano teško, samo traži malo truda. Za početak je korisno setiti se drugih odnosa koje gradimo i negujemo, a koji su takođe veoma važni, kao što su odnosi sa prijateljima.
Kada gradimo prijateljstvo, trudimo se da što više upoznamo drugu osobu, da procenimo njene potrebe i mogućnosti, da prepoznamo oblasti zajedničkih interesovanja, da osmislimo način na koji ćemo zajedno da provodimo vreme. Ono što iz početka prijateljstva možemo da naučimo je da je trezvenost korisna i na početku ljubavne priče i da se podsetimo da kada strast prestane da bude tako moćna da zamgljuje um, u novom partneru pre svega pokušamo da nađemo potencijal za jako dobrog prijatelja. Poznajem ljude koji sa neodobravanjem slušaju ovu priču o partneru prijatelju, zato što im se čini da to ’’oduzima magiju ljubavne priče’’. Ono što oni propuštaju je magija zajedništva koja proističe iz pravog partnerstva, a ona se po kvalitetu jednostavno ne može porediti sa kratkoročnim čarima strasti.
Nakon što prijateljstvo nastane, ono se mora negovati. Tu dolazi do najveće razlike u ponašanju ljudi koji su prijatelji i onih koji su u vezi ili braku. Dok za prijatelje nastavljamo da imamo puno razumevanja, poštujemo njihove potrebe i što je najvažnije, obraćamo im se sa puno uvažavanja i ljubaznosti, u partnerskom odnosu, koji je dostigao stabilnu fazu dolazi do sasvim druge vrste ponašanja. Zajedništvo se podrazumeva (opasno), unutrašnji život drugog se zapostavlja (rizično), granice se gube (ne postojimo više ti i ja, već mi, što uglavnom u suštini znači samo ja – veoma opasno), a ljubaznost nestaje i zamenjuje je kritikovanje i etiketiranje (toksično).
Zamislimo samo kako reagujemo kada očekujemo prijatelja koji kasni, a kako kada očekujemo partnera. U oba slučaja smo ljuti i možemo da budemo čak i jako jako ljuti, ali će i ljutnja i način reagovanja vrlo često biti potpuno različiti u intenzitetu. Prijatelj će u najgorem slučaju dobiti ’’Ne dopada mi se kada kasniš, nemoj to više da radiš’’, dok će partner vrlo verovatno dobiti: ’’Znaš koliko mrzim da čekam, tebi uopšte nije stalo do mene, ti si tako sebičan!’’. Pritom, i o prijatelju možemo misliti da je pomalo sebičan, ali to nas jednostavno ne dotiče na način na koji nas dotiče kada je u pitanju partner. Zašto? Zato što u partnerstvu za razliku od prijateljstva razvijamo gomilu pogrešnih uverenja od kojih su mnoga vidljiva i u ovoj maloj sekvenci: da će nas partner savršeno poznavati i pritom uvek odgovoriti na sve naše potrebe, da sve što on/ona radi ima neke veze sa nama, da mora da bude savršen, jer predstavlja NAS… Sa prijateljima su granice jasne, a takve granice treba postavljati i u partnerskom odnosu, jer samo dve osobe sa jasnim granicama mogu da uspostave kvalitetnu vezu i da ostvare konstruktivnu komunikaciju.
Generalno, iako sasvim nepravedno, prijatelji dobijaju potpuno drugačiji (mnogo bolji!) tretman nego partneri. Kada učine nešto lepo za nas, kažemo im hvala; kada se ne slažemo trudimo se svoje mišljenje izrazimo na način koji ih neće povrediti ili uvrediti. Sa prijateljima razgovaramo ljubazno, interesujemo se za njihov život i generalno ulažemo napor da se u našem prisustvu osećaju prijatno i prihvaćeno. Zašto to zaboravljamo da činimo sa ljudima sa kojima delimo najdublju intimu, životni prostor, prošlost i vrlo verovatno i budućnost?
U našoj kulturi postoji predrasuda da su pristojni i ljubazni ljudi hladni i da je odlika naše ’’topline’’ da smo bučni i pomalo nepristojni. Pored toga, nivo bliskosti se često određuje obrnuto proporcionalno nivou pristojnosti, po principu, ’’šta ima da ti kažem hvala, kad smo naši’’. Ima u tom našem obrascu šarma, ali nema baš puno koristi, jer partnerski odnos je jako osetljiva stvar i prosto vapi za malim gestovima uvažavanja i zahvalnosti. Dakle, iako nam pristojnost i ljubaznost u bliskim odnosima možda nisu ’’urođene’’, one nisu ni tako teške za uvežbavanje, a mogu da učine čuda za vezu/brak. Ako ne verujete, probajte. Možda će u početku biti malo podignutih obrva i zbunjenih pogleda, ali bez brige, čovek se na bolje jako lako navikne.
Iva Branković, porodični psihoterapetut
Fizičko kažnjavanje vs. Pozitivno roditeljstvo
![](http://www.psiholoskikutak.com/wp-content/uploads/2011/09/iStock_000015711863XSmall.jpg)
Vaspitanje dece po principu “batina je iz raja izašla“i dalje je veoma prisutno u repertoaru disciplinskih postupaka koje roditelji primenjuju u podizanju svoje dece. Razlog za to je delimično u tradicionalnim vrednostima koje su pažljivo negovane u našoj sredini a koje sugerišu da bez primene sile nema adekvatnog vaspitanja. Ipak, mnogo češći razlog je osećanje nemoći i bespomoćnosti roditelja kada se nađu u situaciji koja im deluje da nema drugog izlaza do primene fizičke kazne. Nakon toga, najčešće sledi izrazito osećanje krivice i doživljaj roditeljske nekompetencije.Ono što je važno imati na umu je da se gotovo svaki roditelj bar jednom suočio sa situacijom u kojoj je reagovao plahovito kroz primenu fizičke kazne. To je kao što napominjem češće za uzrok imalo osećaj nemoći nego praktikovanje fizičkog kažnjavanja kao legitimnog vida disciplinovanja.
Razvod njegov i njen*
![](http://www.psiholoskikutak.com/wp-content/uploads/2011/05/razvodxsmall.jpg)
* Naslov ovog teksta pozajmljen je od autorke Beti Karter, koja je u svom članku istog naziva, objavljenom u knjizi Nevidljiva mreža, opisala rodne razlike u doživljaju prekida partnerske veze.
Statistike pokazuju da žene mnogo češće pokreću brakorazvodnu parnicu nego muškarci. Odgovor na pitanje zašto je to tako leži u činjenici da su žene odgajane da brinu o kvalitetu emotivne veze i da kao jedan od osnovnih prioriteta u životu upravo postavljaju kvalitet partnerskog odnosa.
Partnerski i porodični trouglovi
![](http://www.psiholoskikutak.com/wp-content/uploads/2011/03/iStock_TrougaoXSmall.jpg)
Kada se u istoj rečenici iskoriste reči trougao, par i porodica obično pomislimo na stari, dobro poznati trougao ”bračni par-ljubavnik/ljubavnica”. Ipak utrougljavanje u porodičnom sistemu ima mnogo više pojavnih oblika nego što je izvanbračni ljubavni odnos, i kao takvo ima svoje uzroke i funkciju.
Utrougljavanje je, najjednostavnije rečeno, neadekvatno uključivanje trećeg objekta u partnerski odnos između dve osobe, a dešava se da bi se zamaskirali problemi u tom odnosu. Ljudi, skloni zataškavanju, veoma često, umesto da se bave teškoćama, radije, sasvim nesvesno, uključe nekog ili nešto treće i onda se iza toga sakriju.
Kako preživeti adolescenta?
![](http://www.psiholoskikutak.com/wp-content/uploads/2011/02/teenager.jpg)
Sistemski pristup kaže da promena u jednom delu obavezno izaziva promenu u čitavom sistemu. Zato je, s obzirom na to da jedan član proživljava burnu promenu iz deteta u mladu odraslu osobu, potpuno opravdana tvrdnja da se porodica sa adolescentom nalazi se u najburnijoj fazi svog životnog ciklusa.
Najmlađi članovi porodice u fazi adolescencije prolaze kroz veoma značajan razvojni proces, praćen brojnim psihofizičkim promenama, a odnos roditelja prema tim promenama jedan je od ključnih faktora uspešnosti čitavog procesa. Porodica je dakle pred velikim izazovom, a na roditeljima je velika odgovornost.
Zato dragi roditelji, evo nekoliko informacija o vašem tinejdžeru, koje ste možda i sami znali, ali ste u buri dešavanja i osećanja, malo na njih zaboravili.