Category: Tekstovi

Kako do bolje komunikacije u partnerskom odnosu?

Postići bolju komunikaciju u partnerskoj relaciji nije lako, ali nije ni preterano teško, samo traži malo truda. Za početak je korisno setiti se drugih odnosa koje gradimo i negujemo, a koji su takođe veoma važni, kao što su odnosi sa prijateljima.

Kada gradimo prijateljstvo, trudimo se da što više upoznamo drugu osobu, da procenimo njene potrebe i mogućnosti, da prepoznamo oblasti zajedničkih interesovanja, da osmislimo način na koji ćemo zajedno da provodimo vreme. Ono što iz početka prijateljstva možemo da naučimo je da je trezvenost korisna i na početku ljubavne priče i da se podsetimo da kada strast prestane da bude tako moćna da zamgljuje um, u novom partneru pre svega pokušamo da nađemo potencijal za jako dobrog prijatelja. Poznajem ljude koji sa neodobravanjem slušaju ovu priču o partneru prijatelju, zato što im se čini da to ’’oduzima magiju ljubavne priče’’. Ono što oni propuštaju je magija zajedništva koja proističe iz pravog partnerstva, a ona se po kvalitetu jednostavno ne može porediti sa kratkoročnim čarima strasti.

Nakon što prijateljstvo nastane, ono se mora negovati. Tu dolazi do najveće razlike u ponašanju ljudi koji su prijatelji i onih koji su u vezi ili braku. Dok za prijatelje nastavljamo da imamo puno razumevanja, poštujemo njihove potrebe i što je najvažnije, obraćamo im se sa puno uvažavanja i ljubaznosti, u partnerskom odnosu, koji je dostigao stabilnu fazu dolazi do sasvim druge vrste ponašanja. Zajedništvo se podrazumeva (opasno), unutrašnji život drugog se zapostavlja (rizično), granice se gube (ne postojimo više ti i ja, već mi, što uglavnom u suštini znači samo ja – veoma opasno), a ljubaznost nestaje i zamenjuje je kritikovanje i etiketiranje (toksično).

Zamislimo samo kako reagujemo kada očekujemo prijatelja koji kasni, a kako kada očekujemo partnera. U oba slučaja smo ljuti i možemo da budemo čak i jako jako ljuti, ali će i ljutnja i način reagovanja vrlo često biti potpuno različiti u intenzitetu. Prijatelj će u najgorem slučaju dobiti ’’Ne dopada mi se kada kasniš, nemoj to više da radiš’’, dok će partner vrlo verovatno dobiti: ’’Znaš koliko mrzim da čekam, tebi uopšte nije stalo do mene, ti si tako sebičan!’’. Pritom, i o prijatelju možemo misliti da je pomalo sebičan, ali to nas jednostavno ne dotiče na način na koji nas dotiče kada je u pitanju partner. Zašto? Zato što u partnerstvu za razliku od prijateljstva razvijamo gomilu pogrešnih uverenja od kojih su mnoga vidljiva i u ovoj maloj sekvenci: da će nas partner savršeno poznavati i pritom uvek odgovoriti na sve naše potrebe, da sve što on/ona radi ima neke veze sa nama, da mora da bude savršen, jer predstavlja NAS… Sa prijateljima su granice jasne, a takve granice treba postavljati i u partnerskom odnosu, jer samo dve osobe sa jasnim granicama mogu da uspostave kvalitetnu vezu i da ostvare konstruktivnu komunikaciju.

Generalno, iako sasvim nepravedno, prijatelji dobijaju potpuno drugačiji (mnogo bolji!) tretman nego partneri. Kada učine nešto lepo za nas, kažemo im hvala; kada se ne slažemo trudimo se svoje mišljenje izrazimo na način koji ih neće povrediti ili uvrediti. Sa prijateljima razgovaramo ljubazno, interesujemo se za njihov život i generalno ulažemo napor da se u našem prisustvu osećaju prijatno i prihvaćeno. Zašto to zaboravljamo da činimo sa ljudima sa kojima delimo najdublju intimu, životni prostor, prošlost i vrlo verovatno i budućnost?
U našoj kulturi postoji predrasuda da su pristojni i ljubazni ljudi hladni i da je odlika naše ’’topline’’ da smo bučni i pomalo nepristojni. Pored toga, nivo bliskosti se često određuje obrnuto proporcionalno nivou pristojnosti, po principu, ’’šta ima da ti kažem hvala, kad smo naši’’. Ima u tom našem obrascu šarma, ali nema baš puno koristi, jer partnerski odnos je jako osetljiva stvar i prosto vapi za malim gestovima uvažavanja i zahvalnosti. Dakle, iako nam pristojnost i ljubaznost u bliskim odnosima možda nisu ’’urođene’’, one nisu ni tako teške za uvežbavanje, a mogu da učine čuda za vezu/brak. Ako ne verujete, probajte. Možda će u početku biti malo podignutih obrva i zbunjenih pogleda, ali bez brige, čovek se na bolje jako lako navikne.

Iva Branković, porodični psihoterapetut

Autosugestija – mantra ili tiranija?

Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem. Ova rečenica predstavlja čuvenu mantru koju je u psihoterapiju uveo francuski psiholog Emil Kue. Svakodnevno ponavljanje ove rečenice kao određeni vid autosugestije, kako je to tvrdio njen autor, treba da nam pomogne da se osećamo bolje i budemo svesni svog progresivnog razvoja. Ovo je samo jedna od afirmativnih mantri koja se koristi kao specifična tehnika brojnih programa učenja veština življenja, takozvanog lajfkoučinga, i svodi se na svojevrsno ohrabrivanje klijenta i jačanje njegovog samopouzdanja. U vokabularu ovih programa često ćemo naići na rečenice posredstvom kojih osoba uz pomoć vežbi vizuelizacije zamišlja sebe kao uspešnu, atraktivnu, dopadljivu, socijalno ostvarenu i slično. Ako sebi budemo dovoljno ponavljali spomenute afirmacije, osećaćemo se bolje u sopstvenoj koži.

Naučite da vodite život, a ne on vas!

Dinamičan tempo života ostavlja nam sve manje prostora za neka lična zadovoljstva, druženje sa porodicom, decom i prijateljima. Mnoga istraživanja ukazuju na veliki broj osoba koje zbog posla i drugih provode jako malo vremena sa najbližima. Mnogi srećan i ispunjen život povezuju sa uspehom na poslovnom planu, pa žrtvuju dosta toga ne bi li ostvarili svoj cilj. S druge strane najviše trpi porodica, odnosno deca kojoj se ne može nadoknaditi vreme koje nisu proveli sa roditeljima. A tek nedostatak vremena za neko lično zadovoljstvo – čitanje knjige, odlazak na utakmice, u bioskop ili pozorište, druženje sa prijateljima… Zato je za mnoge najveći izazov da u savremenom društvu pronađu životni balans, što nije nimalo lako, posebno i zbog pritiska recesije. O tome kako se organizovati, pronaći svoj model životnog balansa, postaviti prioritete, iskoristiti vreme što je najbolje moguće… razgovarali smo sa Miom Popić REBT psihoterapeutom.

Vreme za sebe – put do mentalnog zdravlja

 ’’Mentalno zdravlje…nije cilj već proces’’,  N. Shpancer

Mentalno zdravlje nije samo odsustvo mentalnih poremećaja, ono je sveukupno psihološko blagostanje, koje podrazumeva emocionalnu stabilnost i uspešnost u ostvarivanju adekvatnih, zadovoljavajućih, odnosa u neposrednoj i široj okolini.
Emocionalna stabilnost bi se mogla odrediti kao balansiran, racionalan odnos prema sebi, bliskim ljudima, poslu i okruženju. U osnovi emocionalne stabilnosti je prisustvo zdravih emocija koje iz ovakvog odnosa proizlaze. S druge strane psihološko blagostanje je zavisno i od brojnih spoljnih faktora, koji kada su negativni i neodgovarajući predstavljaju potencijalne uzročnike stresa, koji dovode do oslabljenosti i opadanja kapaciteta za očuvanje optimalnog nivoa psihičkog i fizičkog funkcionisanja.

Kako (se) igramo u ljubavi

Koliko god želeli iskren i blizak ljubavni odnos teško da početak ijedne ljubavi možemo da zamislimo bez kratkog taktiziranja. Dok jedni misle da su ljubavne igre potpuno besmislene, drugi jednostavno uživaju u tome da “tvrde pazar” ili “udaraju čežnju” i pritom koriste razne metode ne bi li u potpunosti razotkrili pratnera ili testirali sebe, odnosno proverili svoja osećanja. Psiholozi tvrde da upravo ljubav u nama izaziva potrebu da proverevamo partnera sitnim provokacijama, odnosno ispitujemo koliko mu je stalo, da li je ljubomoran, tolerantan, pažljiv… A istraživanja su pokazala da ove “igre” igraju svi, bez obzira na godine, kao i to da ih podjedanko iniciraju i muškarci i žene. Ipak, uvek treba znati i meru jer svako preterivanje lako može sve da upropasti. O tome šta dobijamo taktiziranjem u ljubavi, zbog čega bliskost i iskrenost ponekad nisu dovoljni za ljubav, šta je to što nas posebno uzbuđuje u ljubavni igrama, šta intrigira žene, a šta muškarce… razgovarali smo sa Miom Popić, REBT psihoterapeutom